INTERAKCIJA KOŠARKE I PUBLIKE

Egzistencija košarke je, kako kulturološka, tako i alegorijska. Košarka uživa ugled posebne društvene djelatnosti i njen simbolički sadržaj korespondira sa interesima kolektivnog opstanka, zato što izrazava težnju nacije za uspjehom i napretkom,  odslikava karakter religioznog i svetovnog. Kao vrsta moderne umjetnosti, gotovo eskapistički izražava neslaganje sa odsustvom smisla.

Neće svako zbivanje privući paznju, niti će veoma značajno zbivanje privući gledaoca ako ne bude na odgovarajući način izvedeno, tj. oblikovano. Košarka svojim oblikom, formom, sadržajem i smislom nudi gledaocu mogućnost vrednovanja. Naravno, nemamo garanciju vrednovanja spoznajnih vrijednosti, ali su prave vrijednosti kod nas već toliko dugo usađene da su samim tim dio našeg mentaliteta.

Poruka koju košarka prenosi može se provjeriti na realnoj stvarnosti. Jedina instanca sa koje se može provjeriti da li je njeno djelovanje oblikovalo uverljiv model sredine  i njene nadgradnje jeste svijest primaoca, koji u neposrednom interaktivnom odnosu sa njom može da vrednuje nepotpunost života. Uslovi obitavanja u našim uslovima impliciraju da je takvo vrednovanje individualno i gotovo uvijek zavisno od tradicije i konvencije. Imperativ je sačuvati takav neposredan odnos jer košarka živi naše mitove.

Košarkaško „stvaralaštvo“ nije završeno  samim njenim osmišljavanjem. Stvaralačke funkcije ljudskog roda su prenosioci božanskog, stvar je u tome kako se interpretiraju. Misija košarke je u onome što je moguće da se dogodi po nužnosti života, po individualnom načelu ili po praktičnoj potrebi.

Znakovna vrijednost košarke je simbolična i signalna, možemo reći i apelativna u odnosu na gledaoca. Prosječan gledalac pristupa igri mentalno determinisan znanjima i predrasudama koje formiraju stav. Polazište za tvrdnju je ukorijenjeni naklon prema svim vrstama svetkovina kao elemenata sabornosti, gdje se pojedinačni stavovi realizuju u ukupnosti podsistema, jer svaka kultura pravi hijerarhiju ljudskih duševnih stanja, razlikujući dopuštiva od nedopuštivih.

Poplavom malograđanske misli, gdje se izostavlja potreba da se bude u službi drugima, individua nema intenciju spoznaje da je pojedinačni uticaj na djelovanje grupe mnogo djelotvorniji od  djelovanja grupe na pojedinca. Distanciranjem od varvarskog neukusa, usmjeravanjem pažnje na vrednovanje istinskog doprinosa, proučavanjem različitih interpretacija usmjerenih ka sistemu i van njega, omogućavamo rekonstrukciju odnosa prema konzumentima, odnosno publici, koja se jedino tako može udaljiti od sklonosti vulgarizmu kao odrazu socijalne sredine.

Društvena misija košarke i razlog njenog postojanja  sastoji se u tome da ostane na nivou zamišljenog, to jest da svojom unapređenom formom pojačava kvalitet života, čime zadržava vrijednost istaknutog obilježja.

Prateći genezu košarke, čija je epoha trajala paralelno sa destrukcijom i ostrašćenošću bića, da se primetiti progresija koja održava davno poljuljani balans. Gledano iz logičko-pozitivističke perspektive, košarka djeluje kao nešto mistično. Publika, kao skup individua, živi svoje mitove sa košarkom. Ona ne traži od košarke da mijenja stvarnost, da pronađe savršenstvo. Traži da pojedinac, u svojoj beznadeznosti koju nosi neizvesnost modernog doba, shvati da osjećanje izopštenosti, nezadovoljstva životom, osjećanje koje ga tjera da se osjeća autsajderom, nije pesimizam pothranjen nemogućnošću ostvarenja. Neizvesnost je neminovnost, stoga, izvjesnost koju nudi košarka potire „insceniranu neizvjesnost“ koja izgleda uznemiravajuće. Aksiološki, publika  istupa iz sfere istrošenog u sferu ekstatičke želje za igrom ka zasluženoj pobjedi koja je analogija vaskrsnuća, preko potrebna ovoj sredini.