KOŠARKA KAO SLIKA SAVREMENOG SVIJETA

Košarka predstavlja status koja kroz svoju analogiju potvrđuje teorije modernog društva u kontekstu shvatanja svijeta kao slike koja sve više postaje površno posmatranje postojeće stvarnosti kao puki odraz stvari.

Simbolika košarke ukazuje da je stvarna slika svijeta izraz duboke projekcije gdje se obezbijeđuje stalno, istinsko prisustvo svega što predstavlja put od korijena do slatko-gorkih plodova. Volja za prividom, za iluzijom, izraženija je od volje za stvarnošću i životom, stoga košarka, u svom pojavnom obliku jeste vrsta lažne iluzije, ali u svom predstavnom obliku ukazuje na smisao mjerodavne uloge čovjeka u shvatanju svijeta.

Za razliku od savremenog poimanja izgleda i poretka stvari, gdje se stvarnost očituje u trijumfu naučno-tehničke civilizacije, svojevrsnom proizvođenju stvarnosti dovođenjem do neskrivenosti onog što je prisutno, odnosno ispoljavanju aposteriori istinitog, vrijeme „začeća duha igre“ karakteriše zajedničku vjeru u jedinstveni svet vrijednosti, božansku promisao koja sadrži obavezujuću istinu za sve. Čini se da takav oblik mudrosti uspostavljanja nije dovoljan te se suočavamo sa izvjesnim oblikom dorade i dovršavanja činjeničnog stanja koje ukazuje na moderno shvatanje stvarnog kao posledice ljudske djelatnosti. Izvorni oblik košarke jeste predstava stvarne slike svijeta, savremena košarka dobija oblik pojavnog pogleda na svijet.

Simbolika košarke, predstavljena kao subjektivnost čoveka u sabornoj cjelini, neopozivo potvrđuje da se polovičnost u mišljenju i znanju ne može interpretirati kao stvarnost, ne može biti realna predstava ograničavanjem istine i pokazivanjem moći. Uloga košarke je svedena na utilitarizam kao etičku paradigmu pri čemu etika cilja ima paralelenu egzistenciju sa imperativom pobjede po svaku cijenu. Kao da su početak i kraj jedino merilo stvarnosti, kao da sam tok događanja gubi smisao naročito u uslovima društvene neizvjesnosti gdje dinamika društvenih promjena uslovljava preinačenja individualnih i kolektivnih etičkih normi i vrijednosnih sudova.

Primjera je bezbroj, od situacije gdje se pojedinac (košarkaš) vrti oko sopstvenog repa i kao racionalna životinja u besomučnoj težnji za slavom i prihvatanjem gubi sopstveni identitet u potrazi za istim, do izopštavanja etike dužnosti i odgovornosti prema zajednici i sebi samom. Društvene promjene ne vode do „završne riječi“, u pitanju je poboljšanje i proširenje ideje a ne njeno odbacivanje.

Zabrinjavajuća je činjenica da kod svih aktera uočavamo odsustvo intuitivnog i kritičkog nivoa mišljenja pri čemu se struktura moralnog aktiviteta svodi na floskulu suvoparnog individualizma zadenutog zajedništvom. Košarka, barem je tako zamišljena, predstavlja proces individuacije gde se na intuitivnom nivou unutrašnji i spoljni konflikti uočavaju dok na kritičkom postoji mogućnost razrešenja.

Kao da košarka obitava u permanentnom stanju konflikta, stanju gdje se događenje odvija na ivici izopštavanja postojećih normi i parazitskoj egzistenciji na uštrb drugog. Vještina manipulacije naspram vrline kreacije, predrasude naspram intuicije. Košarka je primila oblik statističkog zbira događanja pri čemu se računa i planira svaka aktivnost radi izvjesnosti rezultata.

Često čujemo kako treneri insistiraju na odgovornosti u igri. Da li je to oblik koncentrovane percepcije tj. pojmovno obuhvatanje radi ostajanja u koncepciji pri čemu se sve taktičko-tehničke veštine stavljaju u službu osiguravanja okolnosti? Ili bi to trebalo, a nije, da znači da suva racionalnost čini korelat sa duhovnom komponentom, stvarajući jednostavne cjeline koje poseduju volumen kadar da iznesu ono zamišljeno u realizaciji izbjegavajući spoljašnje determinacije kao model.

Načelo odgovornosti se stavlja u linearnu hijerarhiju, bivajući tako redukovano na strukturu i sinhronizovanu šemu bez drevne tajne društvenosti i ljubavi prema bližnjem izvan interesa.

Uočljivo je da savremeni društveni ugovor, a košarka jeste njegov formativni oblik, „diktira tempo“ koji je u koliziji sa individualnom percepcijom aktera. Pošto je proces percepcije cikličan, to znači da individualne preferencije racionalno dostižu nivo kolektivne kako bi se došlo do onoga što cjelina preferira. Košarka nudi model koji ne odstupa od formativnog prikaza već ključne i alternativne procese modelira na deliberativan način. Paradoks situacije jeste slika košarkaša sa manje ili više integriteta koji se nalazi u ekipi zatvorenoj za više forme jedinstva uopšte, pri čemu dolazi do „praznih minuta“ koji se nadoknađuju „izmenama“ i „tajm autima“.

Zastoj u aktivnom i stvaralačkom odnosu prema igri možda i jeste vid prevazilaženja koje ne smije biti destruktivno i samim tim lišeno stvarnog dešavanja u žurbi od starta do cilja. Potrebu za prevazilaženjem zadovoljavamo ukorenjenošću i udruživanjem koje izviru iz najdubljih čovjekovih izvora a ne iz njegovog libida. 

Kako bi se izbjeglo svođenje sa nivoa „duha igre“ na nivo racionalnog zadovoljavanja potreba, potrebno je uskladiti niz faktora od kojih je najvažniji način kako održati „kraljičino“ dostojanstvo u inhibirajućim okolnostima. Plemenita, lijepa, dostojanstvena, duhovita i  pristojna, pobjeđuje osećanja uzvišenog. Osećanje uzvišenosti i dostojanstva predstavljaju čvrstinu duha na kojima se temelji čitava čovjekova djelatnost, stoga savremeni racionalni izbor može stajati samo kao dodatak a ne intencija.