STRATEGIJA I TAKTIKA U KOŠARCI

Strategija u košarci nesumnjivo ometa racionalnu primjenu zamišljenog, naročito u uslovima grozničave užurbanosti u postizanju rezultata. Ipak, pošto početak igre zahtijeva više akcije od promišljanja, a na osnovu definisane strategije i realne svijesti o taktičko -tehničkim sposobnostima, pristupamo holodinamičkom procesu u kome individualna taktička sposobnost komunicira sa ekipom i grupom kroz simboliku različitih pojavnih oblika.

Proces je naravno nelinearan, cjelina svoj smisao izražava kroz ekipu do igrača. Ukupan utisak se svodi na uočavanje „rezultata bez rezultata“, stoga se čini da je  potrebna snažna mentalna predstava o realnoj taktičkoj pripremljenosti. To prvenstveno znači modifikovanje strategije u permanentnom odvijanju, odnosno samokritični osvrt na neispravljene propuste usled kojih svaka taktika pada u besmisao.

Nedostatak rezultata u svim sferama i na svim nivoima stvara kontradiktornu sliku prema kojoj ispada da je srpska košarka svedena na „ne ljuti se čoveče“, na igru čiji infantilno-minimalni nivo primjene taktike nalazi svoj smisao u obesmišljavanju akcija oponenta. Primjena pasivne taktike, kada je namjera kontrola inicijative protivnika da bi se prešlo u kontranapad, svakako je poželjan, ali je polje mogućnosti nesumnjivo manjeg obima od aktivne taktike kojom se dobija prilika da se nametanjem sopstvenih uslova protivnik usmjeri na prilagođavanje.

Za to je potrebna taktička priprema prema kojoj se traži prigodan metodološki izbor radi postizanja rezultata. Čini se da neophodan izbor mora započeti sa preispitivanjem uslova izvođenja taktike, potpune i studiozne analize takmičarskog iskustva, prevazilaženjem trenutnosti stalnom obnovom znanja stavljajući ga u analoški red jer je utisak da se srpska košarka nalazi na nivou učmalosti. Kao da nedostaje znanje disciplinovanog uma, kao da je po sredi besomučno kolebanje.

Podsticanje aktivnog operativnog mišljenja oslobađa od neizvjesnosti, pojačava stabilnost i promišljenost u (ne) očekivanim situacijama i omogućava svakom pojedincu (to se odnosi na sve aktere taktičkog planiranja) da samostalno utvrdi i kreira mogućnost realizacije. 

Evidentno je da nivo fizičke pripremljenosti nije kritičan, problem se javlja u okviru nedovoljno razvijenih vještina predviđanja protivničkih akcija, „perifernog vida“, sposobnosti raspodjela mentalne snage i usvajanje protivnikovih vrlina.  

Zapanjujuća je činjenica da smo svjedoci taktike apriori, reagovanja na osnovu i isključivo na osnovu ustaljenih pravila bez improvizacije. Nije li košarka improvizacija koja ne može garantovati uspjeh, ali obezbjeđuje samopouzdanje i vjeru u pobjedu. Paradoksalno izgleda situacija gdje u „zemlji kosarke“, zemlji vrhunskih ekipnih i pojedinačnih dostignuća, imamo određeni vid ničim izazvane stagnacije.

Sigurno je da posjedujemo bazičnu vještinu, potrebni su nam dopunski časovi radi razrade tehničkih detalja izgubljenih u protoku. Potrebna nam je stabilnost i efikasnost, interaktivni komparativni metod u okviru koga se preuzimaju individualna taktička rješenja koja se pretvaraju u podudarnosti potrebne za uživljavanje u taktiku cjeline, sve radi rezultata. Uslov je da znamo kuda idemo.