Ko je bio Eusébio da Silva Ferreira?

Eusébio da Silva Ferreira je više puta nazivan „najvećim afričkim fudbalerom svih vremena“. Van Afrike ga vide kao najvećeg portugalskog igrača svih vremena, a u rodnom Mozambiku ga smatraju najsjajijom fudbalskom zvijezdom koju je zemlja ikada proizvela. Jedna stvar je van svake sumnje i to da je „Crni panter“ bio jedna od najvećih ličnosti u istoriji sporta i jedna od najzabavnijih za gledanje.

Rani život

Eusébio da Silva Ferreira, rođen je 1942. godine u Maputu u Mozambiku, a grad se tada zvao Lourenço Marques.
Njegov otac, Laurindo Antonio da Silva Ferreira, bijeli angolski željezničar, umro je od tetanusa kada je Eusebio još bio osmogodišnji klinac. Na njegovoj majci, Elisi Anissabeni, crnkinji iz Mozambika, bilo je da sama odgaja svoje četvero djece.

Kao mali dečak, Euzebiju nije smetalo previše siromaštvo u kojem je živeo, sve dok je mogao da igra fudbal sa svojim prijateljima, zbog koga je često je izostajao iz škole. Bos, i koristeći improvizovani fudbal, mladi Euzebio bi satima provodio na Mafalalinom „fudbalskom igralištu“, jednostavnom otvorenom prostoru u centru kvarta u kojem je odrastao.

Priča se da je kao klinac bio navijač lokalnog kluba Grupo Desportivo de Lourenço Marques, tima Benfice, kojem je pokušao da se pridruži, ali je bio odbijen. Za razliku od njih, Sporting Clube de Lourenço Marques, fider tim Sportinga iz Lisabona u gradu, otvorio je ruke mladom Eusebiju, a upravo je u njihovom dresu od 1957. godine do 1960. godine privukao interesovanje najmanje dva velika evropska kluba, Juventusa i Benfike. .

Juventus, Sao Paul ili Benfika

Skauter Juventusa bio je prvi koji je primetio Euzebija kada je imao samo 15 godina, ali kada je pokušao da ubedi svoju majku da mu dozvoli da se preseli u Italiju, ona o tome nije ni razgovarala.
Nekoliko godina kasnije, kada ju je posjetio predstavnik Benfice i rekao joj da bi njen sin mogao imati svijetlu budućnost kao nogometaš, ipak je dala blagoslov tom ‘braku’, prihvativši veći iznos novca.

Ipak, Euzebiju nije bilo tako jednostavno igrati za Benfiku, pošto je igrao za Sportingov feeder tim u svom rodnom gradu. Benfika je morala prvo da smisli čitav ‘filmski’ plan da on otputuje u Portugal, a zatim da ostane ispod radara nekoliko mjeseci, sve dok to pitanje nije prestalo da privlači previše pažnje.

Prema izvještajima, čak je dobio i kodno ime ‘Ruth Malosso’, koje su ljudi iz Benfike koristili kako bi privukli što manje pažnje.
Treba napomenuti da je prije dolaska u Benfiku Eusebio bio ponuđen brazilskom Sao Paulu , koji je propustio priliku da nabavi igrača koji će postati svjetska fudbalska ikona. Eusebija je pratio bivši igrač Benfike, Brazilac José Carlos Bauer, koji je Sao Paulu obavijestio o svom ‘nalasku’ u Mozambiku. Nakon njihovog odbijanja da plate potreban novac, Bauer se obratio Benfiki, koja, na njihovu sreću, nije napravila istu grešku.

Euzebio je stigao u Portugal u decembru 1960. godine, sa 18 godina, ali je Benfika izbjegavala da ga registruje do maja. Kada su se stvari sa Sportingom smirile, igrao je protiv Atlético Clube de Portugal u prijateljskoj utakmici, u kojoj je postigao hat-trick. Njegov službeni debi bio je sljedećeg mjeseca, u junu, dan nakon što je Benfica osvojila svoj prvi Kup Evrope, pobijedivši Barcelonu sa 3:2 u finalu u švicarskom Bernu.

Već sljedećeg dana, Benfika je trebala odigrati utakmicu Kupa Portugala protiv Vitória de Setúbal, Portugalski fudbalski savez je odbio promijeniti datum, pa je Benfika igrala sa rezervama. Eusébio je ponovo pogodio. Tačno godinu dana kasnije, sa 20 godina, Eusébio ne samo da je bio dio prvog tima Benfice, već je bio i jedna od ključnih osoba u njihovoj pobjedi od 5:3 u Amsterdamu protiv Real Madrida , u njihovom drugom uzastopnom trijumfu u Evropskom kupu.

Protiv Puskasovog Madrida, Eusebio je postigao dva gola, čime je jasno dao do znanja da je stigao zauvijek.
U svojih 15 godina kao igrač Benfike, Eusebio, zvan „Crni panter“ zbog svoje brzine i njegovog „instinkta ubice“ (u svom vrhuncu, trebalo mu je samo 11 sekundi da pretrči 100 metara), osvojio je 11 titula šampiona, pet trofeja portugalskog kupa, naravno Kup Evrope 1962. godine i bezbroj ličnih počasti, sa Zlatnom loptom 1965. godine kao dokazom njegove „vladavine“ šezdesetih godina.

Godinu dana kasnije, u finalu Svjetskog prvenstva u Engleskoj 1966. godine, poveo je Portugal do četiri posljednja (i završio kao najbolji strijelac takmičenja sa devet golova), gdje su u produžecima ispali od domaćina, što je bila njegova najbolja prilika da idite do kraja i osvojie Svjetsko prvenstvo.

Sa 33 godine, Euzebio je prekinuo karijeru u Benfiki, ali je nastavio da igra fudbal još pet godina, uglavnom u Severnoj Americi. Broj golova koje je postigao za Benfiku zavisi od toga koje utakmice neko uzme u obzir. Uključujući i prijateljske utakmice, nosio je dres „orlova“ više od 700 puta, a postigao je i preko 700 golova, većinom dinamitskom desnom nogom, broj koji od tada nije nadmašen, a vjerovatno nikada neće.

Eusebio je umro u Lisabonu 2014. godine, u 71. godini, rastuživši milione ljudi u Portugalu, njegovom rodnom Mozambiku i ostatku svijeta, kako njegovih savremenika koji su imali sreću da ga gledaju kako igra, tako i mlađih koji su odrasli čitajući i čuvši sve o legendi da je ‘Crni Panter’ bio. Nakon njegove smrti uslijedila je trodnevna žalost koju je proglasila portugalska vlada, dok su posmrtni ostaci „najboljeg igrača svih vremena“, kako ga je pokojni Alfredo Di Stéfano nazvao na dan kada je umro, prebačeni u Nacionalni panteon ( Grčki za „sve bogove“) u julu 2015. godine, mjesto gdje su sahranjeni samo najvažniji od najvažnijih građana Portugala.