Garinča – priča o čovjeku koji je pored urođenih mana postao jedna od najvećih fudbalskih zvijezda
Lako je razumeti zaljubljenost masa u Garinča, jer njegova priča je inspirativna priča o čovjeku koji je prevladao višestruke urođene nedostatke i postao jedna od najvećih fudbalskih zvezda. Nacija Brazil je tokom godina dala svijetu mnoge mađioničarske driblinge, ali nijedan nije bio toliko voljen ili rado pamćen kao Mane Garinča. Sa njim je Brazil osvojio dva uzastopna svjetska kupa 1958. i 1962. godine.
Biografija
Pošto je rođen sa deformisanom kičmom i desnom nogom koja je bila šest centimetara duža od lijeveve, Garinčina budućnost profesionalnog fudbalera od samog početka je izgledala prilično mračno. Pored svojih ružnih fizičkih osobina, bio je i prilično malen za svoje godine. Ovo je dovelo do toga da ga je sestra počela da zove „Garinča“, brazilska riječ za bebe. Njegovo pravo ime bilo je Manuel Francisco dos Santos.
Dok su njegovi ljekari tvrdili da nije sposoban da igra fudbal, Garinča je odlučio da im dokaže da nisu u pravu. Sa 19 godina pridružio se botafogo treningu; jednom tamo, pokazao je svoj izvanredni talent driblingom okolo Niltona Santosa, uvaženog člana brazilske reprezentacije. Kako je brzo shvatio da nikada neće željeti da se suoči sa mladićem kao protivnikom, Santos je pozvao klupske zvaničnike da angažuju Garinču, a oni su to uredno obavezali.
Početak legende
Garinča je započeo profesionalnu karijeru postigavši het-trik protiv Bonsucessa u prvoj utakmici za klub. Tokom narednih pet godina u Botafogu, pojavio se kao jedan od najvećih desničara na svijetu. Protivnički odbrambeni igrači su teško gledali loš dribling, čak i ako su znali da više voli da ide udesno, njegova eksplozivnost ga je učinila korak ispred. Njegov vješt i pomalo arogantan stil igre i naizgled beskrajan repertoar driblinga i finta brzo su ga učinili miljenikom navijača gdje god je stigao. 1957. vodio je Botafogo do njihove prve titule Campeonato Carioca u posljednjih devet godina.
Sa njegovim senzacionalnim prikazima u Botafogu, niko nije bio posebno iznenađen kada je Garinča pozvan u nacionalni tim Svjetskog kupa 1958. godine. Taj brazilski tim bio je posebno poznat po napadu, a Garinča, Didi, Vava, Mario Zagallo i 17-godišnji Pele pružali su municiju. Nakon što je odvojio prve dvije utakmice, Garinča je počeo protiv strahovitog Sovjetskog Saveza; trebalo mu je samo tri minuta da opoziciju baci u nered driblingom pored dva odbrambena igrača i pogađa stativu. Brazil je na kraju pobijedio u utakmici 2:0, a Garinča je impresivnim učinkom osigurao da svaku utakmicu započne od tada. Nakon postavljanja prva dva gola njegove ekipe u finalu protiv Švedske – koju je Brazil pobijedio dominirajući 5:2 – Garinča je izglasan za All-Star tim Svjetskog kupa.
Nakon što je vodio Botafogo do još dvie titule Campeonato Carioca 1961. i 1962. godine, Garinča je ponovo izabran u nacionalni tim za Svjetsko prvenstvo 1962. u Čileu. Brazil je u Čile stigao kao aktuelni šampion i očigledni favorit za titulu; međutim, njihove šanse su se pogoršale nakon što je Pele zadobio povredu u drugom meču u grupnoj fazi. Ovo je izvršilo još veći pritisak na Garinču kao središnju tačku napada tima, a ljudi su se počeli pitati da li je sposoban da sam vodi tim.
Ispostavilo se da jeste. Sa dva gola protiv Engleske u četvrtfinalu i još dva gola protiv Čilea u polufinalu, Garinča je igrao najbolji fudbal u karijeri, zaslepljujući pritom domaću publiku i televizijsku publiku. Brazil je na kraju savladao Čehoslovačku u konačnih 3:1, a Garinča je osvojio Zlatnu loptu kao igrač turnira.
Odlazak legende
Svjetsko prvenstvo 1966. godine bilo je drugačija priča od slave prije četiri godine, kada je Brazil bio senka nekadašnjeg sebe i eliminisan u grupnoj fazi. Garinča je odigrao prve dvije utakmice i postigao gol u pobjedi Bugarske od 2:0. Nakon njegovog posljednjeg međunarodnog meča, postalo je jasno da Brazil nikada nije izgubio nijednu utakmicu dok je igrao i Garinča i Pele.
Poslije 688 utakmica i 276 golova sa Botafogoom, Garinča je napustio klub 1966.godine. Ostatak karijere proveo je leteći između mnogih različitih klubova u svojoj domovini prije nego što se konačno povukao 1972. godine. Umro je samo jedanaest godina kasnije zbog prekomjerne konzumacije alkohola. Problemi s alkoholom mučili su ga čitav njegov odrasli život, a zatim je umro 49 godina i protratio sav svoj novac.
Milioni ljudi izašli su na ulice za njegovu pogrebnu povorku, u liniji od Marakane do njegovog poslednjeg počivališta u Pau Grandeu. Njegov epitaf kaže: „Ovde počiva u miru onaj koji je bio radost ljudi – Mane Garrincha“.
Obično tim ljudima koji imaju neki urodjeni deformitet Bog da talenat za nešto, njemu za fudbal i nije mu smetalo
To je Boziji dar svaka cast
Svakako jedan od najboljih driblera svih vremena. Dribleri ce ionako izumrijeti u modernom fudbalu, kao sto su nestale „desetke“. Sad su svi trkaci, dosadni, predvidivi dodavaci prvom do sebe, a treneri su se pretvorili u umisljene filozofe sa „sahovskim“ umom. Garinca je iz vremena kada se mnogo vise od samog trcanja, cijenila kreativnost, virtuoznost, jer to dribling zaista jeste. Ljudi su nekada dolazili na stadione da bi gledali takve igrace, da bi gledali Garincu, Besta, Stenlija Metjuza, Pelea, Di Stefana, Eusebija, Krojfa, Maradonu, Platinija, da ne nabrajam dalje jer kraja nema ….
Svaka mu cast strasan igrac je bio i svi znaju za njega i njegov fizicki problem i kako je dokazao cijelom svijetu da on sve moze
Prica za primjer ako cemo izostaviti dio za alkohol. Imao je tu manu. Ali nevjerovatno je sta sve covjek moze da napravi samo ako je voljan,bez obriza na vidljive probleme na tijelu ili bilo sta slicno. Sve se moze kada se hoce.
Bez obzira na njegove fizicke nedostatke po mom misljenju je bio jedan od najboljih driblera na svijetu.