DŽUDO – borilačka vještina i olimpijski sport

Džudo je borilačka vještina i olimpijski sport nastao kao skup probranih tehnika iz Džiudžicua. Džiudžicu je u to vrijeme u Japanu bilo zajedničko ime za sve borilačke vještine (udaračke i rvačke). Tada je osnivač džudoa – Džigoro Kano, koji je savladao nekoliko stilova Džijudžicua, odlučio uzeti ono najbolje od svake i odbaciti nepotrebno.

Istorija

Profesor Džigoro Kano (1860 – 1938), navršivši 18 godina, počeo se baviti borilačkim vještinama. No brzo je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime – Većina Džiudžicu tehnika je uz tehniku zahtijevala i mnogo snage. 1882.

Nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsti Džiudžicua, odlučio je razviti borlačku vještinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobijede mnogo veće protivnike. Sa svojih 9 učenika osnovao je Kodokan institut i razvijao ono iz čega će nastati Džudo (Na japanskom „Nežni put“).

On je postao izuzetno popularan već 1886. kada je policija grada Tokija organizovala turnir „Džiudžicu“. Ukupno se održalo 15 mečeva, a ekipa je uverljivo pobijedila, postao dio Japanskog školskog obrazovanja i počeo se širiti po cijelom svijetu.

1964. biva uvršten na Olimpijske igre (za muškarce), a 1992. i za žene. Za razvoj Džudoa u Evropi je veoma značajna 1961.godina, kada je Holanđanin Antun Gesing, na održanom trećem prvenstvu svijeta u Parizu, osvojio šampionsku titulu, pobijedivši najistaknutije džudo-majstore zemlje izlazećeg sunca. To je ukinulo mit o nepobjedivosti Japanaca i dalo još više podstreka evropskim džudistima za dalji rad.

Oprema

Džudoke treniraju u specijalnoj vrsti kimona koja se zove Džudogi. (Gi na Japanskom znači – odeća) Džudogi se veže posebnim pojasom, širine 4-5 cm, čija boja odgovara Džudokinom rangu.

Ocenjivanje znanja

Džudoke su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Postoji 6 učeničkih („Kju“) i 10 majstorskih („Dan“) sa pripadajućim obojenim pojasevima.

Pre nego što je Džigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome i svitke teksta koji su svjedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sistem kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Širo Saigou i Cunedžiru Tomiti) dodijelio status „šodan-a“ crni pojas.

No čak ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio Džudogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima. 1907. Kano je predstavio Džudogi kakav poznajemo i danas te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo beli i crni.

Pojasevi druge boje su došli u upotrebu tek kad se počeo praktikovati izvan Japana. Mikonosuke Kavaiši je počeo podučavati u Parizu i uvidio je da učenici-zapadnjaci brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizualni dokaz svoga znanja.

Tehnike

Takmičarski se većinom bazira na tehnikama, bacanjima (nage-vaza), koje se dijele na ručne tehnike (te-waza), bacanja preko kuka (koshi-waza) i nožne tehnike (ashi-waza).

On se sastoji i od tehnika u parteru (katame-vaza) koje se dijele na držanja (osaekomi-waza), gušenja (shime-waza) i poluge na rukama (kansetsu-waza).